Svaki blagdan Uskrsa prigoda je da se podsjetimo da uskrsnuće nije ono što se treba dogoditi poslije naše smrti, nego nova stvarnost koja je već u toku, u kojoj mi svaki dan napredujemo. Svaki od nas, dan za danom, oblikuje vlastitu sliku vječnosti. Poput leptira koji izlazi iz svoje kukuljice, i čovjeku treba vremena do uskrsnuća, da izađe iz svojeg zemnog ovoja i postane sin Božji, sin svjetla.

Pitanje je koliko se čovjek, žena muškarac, svjesno izdižu iznad svojeg biološkog "JA" koje je stvarno tako sazdano da bude "živ čovjek", slobodne osobe i odgovorne za svoju sudbinu. Bez sumnje, svi duhovni potencijali čovjeka doći će jednog dana do svojeg vrhunca i zrelosti, ali najvjerojatnije ne ovdje na zemlji! Beskorisno je tražiti i zamišljati što će se s nama zbiti poslije naše smrti ako, prihvaćajući Krista Uskrslog, ne počnemo već sada postajati ŽIVI.

Podsjetimo se na to da u kršćanskoj tradiciji postoje dva rođenja. Prvo, biološko, koje nismo izabrali, već nam je darovano. I "Drugo rođenje", o kojem govori Krist kad nam kaže da nam se valja "odozgo roditi" po prihvaćanju i rastu Duha Svetoga u nama.

Uskrsnuće je svakodnevna pobjeda nad silama smrti. Gore je već prisutna realnost, dio naše nutarnje stvarnosti. Obratiti se znači neprestano izlaziti iz oklopa površnosti stvari u "nutrinu", susretati intimnost Božju u najintimnijem nas samih, Njega koji je ŽIVOT našeg života.

Susresti Krista Uskrsnuća, to je već preporođenje, oslobađanje svih naših sužanjstava. Čovjek koji dan za danom prima svoju živu i stvaralačku ljubav i sam postaje živ i stvaralac. Naša se budućnost odigrava u tom odgovoru pobjedničkoj ljubavi koja nam se besplatno dariva. Dar, predanost nas samih izgrađuje nas, sazdaje, oblikuje nas kao ljude i uskrisuje kao sinove Božje.

Uskrsnuće čovjeka ukorjenjuje se u dinamizmu ljubavi koja "očovječuje" naše biološko ja i daje da "prijeđemo" iz posesivnog ja, zatvorenog u sebe sama, u mene darovana, koji biva uzdarjem. Svaki koji je rođen za ljubav, iz ljubavi, postaje besmrtan jer ljubav je bit samoga Boga.Ta ljubav je naše nastajanje, ono što ćemo i sami biti.

Bog nas je stvorio da budemo stvaraoci. Valja nam se osloboditi opterećenja omeđenosti da bi postali svetišta svjetla i ljubavi. To je tajna kršćanskog preobraženja, tajna ponutrenja, oličenja i pobožanstvenjenja. Svaki od nas uistinu je pozvan postati osobom čija je nutrina toliko prostrana da u sebe primi život samoga Boga. A primiti Boga znači postati biće koje u sebi posjeduje sav svemir, sve stvoreno. Besmrtnost ne dolazi poslije smrti, ona nadolazi, danas i sada, svaki puta kad čovjek nadiđe sebe samoga da bi ljubio. Svakog dana mi obesmrtljujemo svoj vlastiti život i svakog dana uskrisujemo sve više i više.

Evo novog rođenja na koje nas Krist poziva kad dosegnemo vlastitu duhovnu zrelost. Ta zrelost povlači i naše tijelo jer energije ljubavi preobražuju i naše tijelo, kao što su i Kristovo tijelo preobrazile, oslobodile od napetosti ovozemnih kratkovidnosti. Naša smrt nije uništenje, već dozrijevanje, ispunjenje, prijelaz - Pasha - prema našem istinitom identitetu.

Ovim mislima i raspoloženjem bila Vam srca sretna i ispunjena radošću života, jer Krist je doista uskrsnuo!

U Njemu sa svima Vama sjedinjene sestre Benediktinke s Paga