Glagoli "slušati i "poslušati" u smislu "pokoriti se"," učiniti ono što se od nas zahtijeva", srodni su. "Slušati" neku drugu osobu podrazumijeva našu spremnost "pokoriti se", učiniti ono što ona od nas zahtijeva. Znamo, međutim, da "slušanje" nema uvijek za posljedicu i "poslušnost". Najblaže rečeno, često na riječi druge osobe ne reagiramo onako kako je ona to očekivala i željela. S druge strane, ako tu osobu slušamo "srcem" posve sigurno će porasti naša spremnost da je i "poslušamo".

Kad smo u takvu raspoloženju slušanja srcem", često smo raspo?loženi učiniti ne samo ono što ta osoba od nas traži, nego i mnogo više!

Promotrimo sada ovu istu dinamiku u vlastitom odnosu prema Bogu. On nam govori (na različite načine). Mi čujemo (opet na različite načine, često čak i ne prepoznajući daje On taj koji nam govori). Kako bilo da bilo, budući da je Riječ upućena srcu, kad god uistinu slušamo, sigurno ćemo poželjeti učiniti što god da On od nas zatraži. Mnogi će nas glasovi, naravno, pokušati rastresti, no Njegova riječ ima svoje načine da takne dublje razine našega bića i mi Mu ponekad odgovaramo onom nesputanom "poslušnošću bez otezanja!" (Pravilo, 5. pogl.). Kada se to dogodi, bolje rečeno: kada opazimo da se to dogo?dilo, možemo biti prilično sigurni daje u tom trenutku naše srce pohodio Duh Božji koji je sama ljubav.

Bog nam progovara na mnogo načina, a često to čini preko ljudi koji na neki način obilježavaju naše živote. Kad smo bili maleni Bog nam je najvjerojatnije preko naših roditelja govorio što da činimo. Odrastajući, to se događalo preko naših učitelja, profe?sora, prijatelja, pa čak su nam i slučajna poznanstva otkrivala mudrost koja nam je u to vrijeme bila potrebna. A i nakon toga bilo je u našim životima ljudi koji su na nas utjecali.

I mi smo tako pomalo nalik malim rijekama u koje se niz obron?ke planina spuštaju potoci, dok sva ta voda ne preraste u jednu veliku, snažnu rijeku koja se naposljetku ulijeva u prostranstvo mora. Ova metafora, doduše, nije posve točna, jer naša rijeka mora hraniti i druge rijeke, isto onako kako je njoj potrebno da od drugih rijeka prima vodu! No ipak je to dobra slika jer pokazuje koliko napredak svakoga pojedinca ovisi o smirenoj pozadini različitih utjecaja u njegovom životu.

Ponekada ta rijeka - slika nas i našega života - ne može teći bez zadrške. Kad naiđemo na problem i shvatimo da je vrijeme da se donese neka odluka, trebamo se zaustaviti (poput rijeke stvoriti jezero!) kako bismo primili doprinose (pritoke s plani?ne!) onih ljudi koji su nam bliski u životu. Prosvijetljeni onime što su nam ti ljudi rekli bit ćemo sposobniji razlučiti što nam je činiti i kako nam je nastaviti. I samo Pravilo u 3. poglavlju govori: "Sve čini sa savjetom pa se poslije nećeš pokajati."

Je li sv. Benedikt, koji je ovaj redak izabrao iz knjige o Sirahu (Sir 32,19), možda poznavao neke ljude koji ne bi bili uništili svoje živote da su prihvatili tuđi savjet? Možda jest. A možda i mi poznajemo takve ljude. U svakom slučaju, tražeći i koristeći svu mudrost koju možemo prikupiti (mudrost koja u temelju izvire odozgo) možemo izrasti u onu snažnu, plemenitu rijeku koja se uspješno nastavlja kretati prema vječnome moru!